Posljednji akcijski junak

Kad se tijekom jeseni 1996. u kinima pojavio špijunski akcijski triler Nemoguća misija redatelja Briana De Palme, slobodna filmska prerada popularne istoimene američke TV-nizanke s kraja 60-ih i početka 70-ih godina, film je zasluženo vrlo brzo postao jedan od najvećih hitova te godine. Posrijedi je bilo virtuozno režirano i efektno stilizirano ostvarenje u kojem je zaplet usporediv s onima u romanima Roberta Ludluma učinkovito nadograđen sugestivnim ozračjem, suspensom i dojmljivim akcijskim sekvencama, a sve s osloncem na maestralnu glazbu Dannyja Elfmana, koji je besprijekorno obradio izvornu partituru Lala Schifrina, te na raspoložene nastupe zvjezdane glumačke postave predvođene tada najvećom holivudskom zvijezdom Tomom Cruiseom.

U djelu odlična ritma pohvalno je i to što Tom Cruise sam izvodi gotovo sve kaskaderske scene

Postalo je jasno da je posrijedi djelo koje se po uzoru na celuloidne pustolovine Jamesa Bonda može razviti u unosnu franšizu, te je u suprodukciji Cruisea i njegove česte suradnice Paule Wagner četiri godine poslije snimljen inferioran nastavak u režiji hongkonškog majstora Johna Wooa, a prema scenariju oskarovca Roberta Townea (Kineska četvrt). Domišljati koncept o tajnim agentima koji zahvaljujući sofisticiranoj tehnologiji izrade maski po želji mogu mijenjati identitete, Woo je pretočio u svojevrsni akcijski balet s mnoštvom pirotehnike i slow-motiona, u kojem su i najbizarniji detalji, najekstravagantnije stilizacije i najnevjerojatnije sekvence izgledale sasvim moguće. Godine 2006. realiziran je treći, nakon De Palmina filma najuspjeliji nastavak u režiji J. J. Abramsa, kojem je to bio prvi ambiciozniji kinoprojekt, a koji je potpisao uzbudljivo, inteligentno i dinamično djelo bez trenutka praznoga hoda, s precizno režiranom akcijom te nenametljivo prožeto humorom. Sekvence upada u Vatikan atraktivnošću i uzbudljivošću bile su usporedive s onima provale u Pentagon u prvom filmu, pametno je dodan hičkokovski McGuffin, a dobitnu kombinaciju razrađenu u tom nastavku Cruise kao središnji kreativni motor franšize, koja je bez njega nezamisliva, uz suradnju manje ili više stalne glumačke, scenarističke i redateljske postave s određenim će varijacijama zadržati do danas.

Šesta Nemoguća misija, podnaslovljena Raspad sistema, prvi je film serijala koji se pričom, likovima i dijelom zapleta izravno nastavlja na prethodnika podnaslova Odmetnuti, pa nije čudno što oba ostvarenja kao redatelj i suscenarist potpisuje u cjelini ponešto precijenjen Christopher McQuarrie. Riječ je o scenaristu koji je tijekom 90-ih ključnu afirmaciju stekao dvjema suradnjama s redateljem Bryanom Singerom, subverzivnom triler-dramom Slobodan pristup u kojoj se dosta intrigantno pozabavio patološkim naličjem idealizirane američke provincije, te dvama Oscarima ovjenčanim enigmatičnim trilerom Privedite osumnjičene, koji se nerijetko uvrštava u najuspjelije filmove 90-ih. McQuarrie kvalitativno oscilira i kao scenarist (osrednja Operacija Valkira, promašeni Turist s Johnnyjem Deppom i Angelinom Jolie, vrlo dobar Na rubu budućnosti, katastrofalna Mumija) i kao redatelj (vrlo solidni Ubiti je lako i  Jack Reacher), pa se može reći da je posrijedi filmaš sklon svaštarenju, površnosti i pojednostavnjivanjima koji neosporno zna kreirati slikovite likove i zanimljive priče s mnogo akcije, brzih dijaloga i preokreta, ali i koji se lako gubi u trivijalnostima i šundu. U slučaju recentnog nastavka Nemoguće misije, zamjetno uspjelijeg, dinamičnijeg i suvislije koncipiranog u odnosu na prethodni ne baš koherentan nastavak kojem nedostaje klimaks, pretežu pozitivna obilježja njegova autorskog rukopisa. Svakako, McQuarrie je (i) ovdje sklon gomilanju ne sasvim logičnih i uvjerljivih obrata koji redovito proizlaze iz nejasnih i promjenjivih identiteta važnih sporednih likova, baš kao i oslanjanju na akciju kad se učini da ne zna što bi s pričom i likovima. Unatoč tomu film plijeni sjajno koreografiranim adrenalinskim akcijskim sekvencama, pri čemu akcija, slično tetralogiji o Jasonu Bourneu, najčešće preuzima primat u tolikoj mjeri da postaje samodostatni hiperkinetički tour de force, čisti film u kojem se zaplet i likovi doimaju poput nužnoga zla za gomilanje akcije. Za praćenje Odisejom nadahnuta Raspada sistema zaplet uistinu nije osobito bitan, čitavog ga na početku iznese glas koji Ethanu Huntu nudi prihvaćanje još jedne nemoguće misije povezane sa švercom plutonija i planiranim terorističkim napadima na velike svjetske gradove, a sve ostalo je akcija garnirana s ponešto humora (sam Hunt i Simon Pegg kao svojevrsni sidekick Benji) i više fingiranog no stvarnog kontinuiteta. U djelu odlična ritma pohvalno je i to što 56-godišnji Cruise sam izvodi gotovo sve kaskaderske scene, pa je u liku posljednjega staromodnog akcijskog junaka Ethana Hunta uistinu nemoguće zamisliti bilo koga drugog.